top of page

Odlomak iz priče Orah

  • Nemanja Cvijetić
  • Jan 24, 2018
  • 1 min read

...Pa smo onda urezivali brat i ja imena tu, orah ni na to nije obraćao pažnju. Zapravo, šta god je neko radio tom orahu, on je ćutao, gledao svoja posla i rastao. Čak i kad su bombe padale oko njega, i kad su po njegovom tlu gazile tuđe čizme i pljuvala ga besna usta, on je samo stajao i rastao, u dedinom dvorištu. Puštao korenje sve dublje i dublje, a grane širio sve više i više, ne obazirući se na ono oko njega. I eno ga i dan-danas raste, ja ga obiđem na svakih par meseci kad odem na dedovinu, sednem ispod njega, pijem pivo i čitam novine, ili samo uživam u hladovini i nekako pustim da me taj orah čuva pod svojom krošnjom. I meni je eto, trebalo da napunim skoro 33 godine da shvatim da mi je životna ambicija da se ponašam kao jedno najobičnije drvo...


Čarobnjakova ispovedaonica, Nemanja Cvijetić

コメント


bottom of page